Bundesliga
Premier League
La Liga
Champions League
Europa League
Conference League
Eurobasket 2025
Euroleague
NBA
ABA League
Eurocup
ACB League
Australian Open
Roland Garros
Wimbledon
US Open
Masters 1000
Formula 1
MotoGP
WRC
Proslavljeni bivši hrvatski reprezentativac Mario Stanić u razgovoru za Sport Klub analizirao je veliko finale Svjetskog prvenstva u kojem je Španjolska u drami produžetaka svladala Argentinu.
Nakon 39 dana natjecanja i 104 utakmice, Španjolska je nakon 16 godina ponovno osvojila naslov svjetskog prvaka. U velikom finalu na stadionu Met Life u East Rutherfordu, ‘Furija’ je nakon drame produžetaka pobijedila Argentinu 1:0 i skinula branitelja naslova s trona.
Španjolska reprezentacija tijekom cijelog je susreta bila apsolutno dominantna, što potvrđuje i podatak o 20 udaraca prema golu (12 u okvir). S druge strane, Argentinci su uputili tek dva udarca, oba u samoj završnici i niti jedan u okvir gola. Junak pobjede bio je Ferran Torres, koji je mrežu zatresao u 106. minuti na asistenciju Nice Williamsa. Također treba reći ako je Argentina od 94. minute igrala s igračem manje nakon isključenja Enza Fernandeza.
Iako je Torres postigao pogodak odluke, najveće individualno priznanje turnira zasluženo je pripalo španjolskom kapetanu Rodriju, koji je proglašen najboljim igračem Svjetskog prvenstva i nagrađen Zlatnom loptom. Veznjak je bio pravi motor momčadi Luisa de la Fuentea, igrač koji je diktirao tempo, povezivao linije i potpunom kontrolom sredine terena omogućio ofenzivcima potpunu slobodu.
Veliko finale i dominaciju novih svjetskih prvaka za Sport Klub prokomentirao je bivši hrvatski reprezentativac Mario Stanić.
Španjolska je u finalu potpuno nadigrala Argentinu u svim segmentima. Je li Španjolska naslov prvaka svijeta?
“Definitivno su zaslužili! Ne treba ti velika pamet da skužiš kako je Španjolska najkvalitetnija momčad ovog turnira po pitanju kvalitete i kontinuiteta igre. Ljudi se jednostavno toliko brzo kreću, toliko brzo i kvalitetno mijenjaju mjesta, toliko brzo i kvalitetno pronalaze rješenja i u pravom trenutku su na pravom mjestu. Tehnički gledano, uvjerljivo najbolja momčad turnira po pitanju strukture, uvjerljivo najbolja momčad turnira po pitanju mentalne pripreme, uvjerljivo najbolja momčad po svemu”, rekao je Stanić i dodao:
“Drago mi je da su osvojili naslov, jer na koncu se opet vratimo na ono da je nogomet pobijedio. Nogomet je pobijedio i Španjolska je osvojila sasvim zasluženo, bila je dominantna u svim segmentima, u svim aspektima ove igre i to je ljepota ovog sporta. Naravno da je legitimno odabrati stil koji su imali Argentinci, a način na koji su prošli i došli do finala je takav kakav jest. On je legitiman, često puta bude sankcioniran od strane suca, VAR tehnologije, svejedno je… Ali nagrada Španjolcima je definitivno zaslužena, jer je to apsolutna dominacija u svim aspektima igre.”
Što mislite o njihovoj formaciji i taktici?
“Ono što je možda kod Španjolaca koji su svjetski prvaci najinteresantnije je to što ti zapravo ne znaš njihovu formaciju. Ona je toliko kvalitetna i fleksibilna. Toliko igrači mijenjaju pozicije, ulaze bekovi, ulaze unutra u 16 metara vezni igrači i postaju napadači, a napadači postaju obrambeni. Mislim da ta struktura nuđenja i napadanja prostora nigdje nije bolje izražena kao u reprezentaciji Španjolske. To je ona nekakva polemika u kojoj se postavlja pitanje formacije. Oni toliko miksaju tu formaciju tijekom utakmice da ti zapravo ne znaš tko, što i kada igra. Rotacije su kontinuirane, permanentno se rotiraju. Lako je to reći i vidjeti. No ono što čini razliku između toga je more treninga, uvježbavanja i procesa koji se trebaju odraditi. Pravi kontinuirani proces da bi dobio ovakav finalni proizvod. To je ta genijalnost De La Fuentea.”
Jeli španjolski zbornik De La Fuente, koji iza sebe ima zanimljivu životnu priču, najzaslužniji za zlato zbog sustava igre koji je usavršio?
“Nije tu samo De La Fuente bitan nego i način razmišljanja te škola i kultura. Igrao sam u Španjolskoj, istina davno, tako da dobro znam njihovu u kulturu, način poimanja nogometa. U španjolskoj reprezentaciji moraš biti tehnički besprijekoran. Osnovno im je mjerilo koliko si tehnički dobar da možeš sve nogometne elemente izvesti u punom trku i pokretu. Ta bazična postavka je zapravo ključ njihova uspjeha, naravno uz odlične trenažne procese, uz nekakvu formaciju koju oni imaju, koju oni igraju. Ali ta ustrajnost i ta upornost, da tehnički moraš biti strahovito dobar, da sve te radnje radiš u trku i da se kontinuirano krećeš, to je smjer u kojem ide moderni nogomet. I to je smjer u kojem nas je Španjolska, neću reći ugodno iznenadila, nego nas je ispunila nekakvom satisfakcijom dok smo gledali njihove utakmice.”
Očekivali smo slično i od Francuza, koji trče na svim pozicijama, ali oni su razočarali protiv Španjolske u polufinalu?
“Na ovom turniru Francuzi su igrali dobar nogomet do trenutka susreta sa Španjolcima. I svi smo očekivali da će na nekakvu individualnu razinu, fizikaliju, na sve one segmente koje su pokazivali, napraviti puno veće probleme Španjolcima. Nije poanta jesi li pobijedio ili izgubio. Poanta je jesu li te Španjolci toliko i na takav način nadigrali. A jesu! Svi smo očekivali da će Francuzi sigurno dati više, da će to biti ‘al pari’ utakmica koja može otići na ovu ili onu stranu. Međutim, dogodilo se totalno suprotno. Dogodila se demonstracija nogometa u kojoj im Španjolci nisu dali ni vremena, ni prostora, ni mogućnosti. I svaka im čast na tome kako poentiraju”, govori Stanić i nastavlja:
“Druga stvar koja je na mene ostavila strahovit dojam je činjenica da u reprezentaciji Španjolske, koga god uvedeš u igru, ne možeš pogriješiti. A imamo dojam da je izbornik pogodio. Naravno da je pogodio, ali s druge strane imam dojam koga god uvedeš da ne možeš promašiti. Njihova škola, odnosno visoka mentalna. fizička, tehnička i taktička pripremljenost omogućuju igrač̣u da lako postane dio uigrane mašinerija. A upravo ta mašinerija te onda dovede u nekakvu situaciju, jer si ti već pripremljen. Pa nećemo se zavaravati, puno toga se u današnjem nogometu precjenjuje i pripisuje trenerima. Kao što se i podcjenjuje. Znači, ako nemaš rezultat, onda je taj trener neznalica. Ako ga imaš, onda je to strahovito velika zasluga trenera. Moje pitanje je, gdje je tu odgovornost igrača?
Niti jedan trener na svijetu neće zabraniti igrač̣u da se ubaci u pravom trenutku i ugrozi gol protivnika, neće niti narediti da se cijela ekipa uvuče u svoj peterac i grčevito brani eventualno vodstvo, trener zamjenama može poslati ofenzivniju ili defenzivniju poruku ali postavlja se pitanje i odgovornosti igrača i njihove mentalne snage odnosno mentalne stabilnosti. Ali to je sad druga i puno dublja tematika o kojoj bi se dalo puno razgovarati…!”
Kako komentirate Rodrija, koji je proglašen najboljim igračem, ali i Danija Olma koji je stasao u zagrebačkom Dinamu?
“Dani Olmo je fenomenalan. Dani Olmo je još jedan primjer igrača koji nam zapravo kroz svoju igru i svoje nastupe, pristupe, ponašanje pokazuje koliko ova igra može biti lijepa. Ključ cijele te priče je zapravo da ne postoji gotov trener, ne postoji gotov igrač. Ti si zapravo dio procesa u kojem se stalno razvijaš, učiš i napreduješ. I Dani Olmo je kao i većina Španjolaca, pa tako i Rodri, dio toga. Ljepota tog sporta je zapravo u tome što je turnir više trajao, to su oni bili sve bolji i bolji. Dobivali su određeno samopouzdanje i normalno, kad dolaziš iz takve ozljede kao što je dolazio Rodri, onda mozak jednostavno ne prepoznaje na nesvjesnoj razini te prve trenutke, prve utakmice na način na koji bi trebao. S ponavljanjem akcija i prezentacijama na terenu dolazi do rasta i to je upravo ono što se događalo Rodriju. Imamo naše primjere Matea Kovačića, Luke Modrića i Joška Gvardiola koji su rasli kako je turnir odmicao. Da smo ostali i prošli Portugalce, ja sam siguran da bi se pokazali u puno boljem svjetlu.
Jesam li očekivao da će Rodri biti tako dobar i najbolji? Iskreno nisam ni razmišljao u tom smjeru, ali definitivno je to igrač s takvim kvalitetama, s takvom nogometnom inteligencijom, da kad ga gledaš sve ti se čini izuzetno jednostavno, a to je zapravo najteže u nogometu. Drago mi je zbog njega, pogotovo uz onu kalvariju kroz koju je prošao s ozljedom. Drago mi je da je doživio oblik sreće i zadovoljstva kroz nogometnu igru jer on je dio te igre, on je taj koji tu igru čini toliko jednostavnom da zapravo mi koji se bavimo tim sportom znamo koliko je to teško.”
Da je Argentina osvojila, Leo Messi bi vjerojatno bio najbolji igrač. Je li zaslužio bolji tretman medija unatoč tome što nema više onu staru svježinu?
“U nekim situacijama su mediji pretjerivali, u nekima nisu. Mislim da je komentirati Messija nepotrebno. Dečko koji je toliki niz godina uvjerljivo najbolji igrač, dečko koji je radio i učinio ovaj sport još ljepšim. Zaslužio je u nekim situacijama možda i bolji tretman, ali definitivno je vukao reprezentaciju Argentine kroz cikluse svjetskog prvenstva. Vidi se naravno biologija, 40 godina na leđima nije jednostavno nositi, pogotovo kad si u momčadi koja nema jasnu strukturu kao što to ima Španjolska. Mislim da je on pokazao i veliku mentalnu snagu pored ovih svojih igračkih i nogometnih kvaliteta s kojima nas je uveseljavao svih ovih 20 godina. O njemu mislim samo najbolje i to je najkraće što mogu reći. Drago mi je da sam bio dio tog vremena u kojem je on radio takve razlike i uveseljavao nas iz utakmice u utakmicu. Kao i sve u životu. Sve prolazi i prolazi. Pobjede i porazi, tako će i to.”
Uskoro dolazi i taj trenutak opraštanja od nogometa?
“Vjerojatno. U podsvijesti svih igrača postoji taj dio. Odgađanje nekakve situacije koja je neodgodiva. Svi mi koji smo se bavili profesionalno tim sportom na nekakvoj ljudskoj i podsvjesnoj razini odgađamo neodgodivo. Znači, taj trenutak kad ćeš igrati zadnju utakmicu za reprezentaciju će doći. Jer je to jedino ispravno i prirodno. Taj trenutak kad ćeš igrati zadnju utakmicu za svoj klub će doći. Taj trenutak kad ćeš kopačke objesiti o klin i nećeš ih više nikad obući će doći. Kvaliteta osobe ili osobnosti je da se jednostavno na nekakav svoj način – i svi se mi nosimo na nekakav svoj individualan način – nosiš s tim odlukama. Netko to odgađa, a to je odgađanje neodgodivog. Netko to presiječe, netko doživi nekakav procvat. A nije istina da je to lako. To je ovako površno, jer ljudi ne razumiju kroz što igrači prolaze.
Primjerice, ja sam vukao jednu ozbiljnu ozljedu još od 1998. godine i zapravo mi je koljeno pomalo ostajalo bez hrskavice. Samo ja i moja najuža obitelj znali smo zapravo da u njemu nema hrskavice i da je to pitanje dana, vremena, odnosno nošenja s tom problematikom. To je došlo relativno rano, ali isto tako postoje igrači koji su bili talentiraniji od mene, pa su završili karijeru u 20-im godinama. Znate, sretni su zapravo oni ljudi koji dođu do kraja karijere i imaju dobru karijeru, nemaju težih ozljeda. Netko tko ima teže ozljede, on ima sve predispozicije da njegova karijera bude kraća. To je ono što se dogodilo meni. A ako se osjećaš dobro i nemaš ozljeda, onda ta odluka jasno i logično ide u smjeru produženja.“
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!